‘Sestra mi je na samrti povjerila djecu, njihov otac nije želio čuti za njih!’

Evo je opet! Kad sam otvorila vrata i ugledala sestru Zvjezdanu, znala sam da me čeka uobičajena predstava. Posljednjih godina kontaktirale smo kad bi imala problema u braku, kad bi se posvađala s mužem. Tada bi otišla od njega, zajedno s djecom, i na neko se vrijeme skrasila kod nas. Onda bi njih dvoje satima razgovarali telefonom, prepirali se i uvjeravali, razmjenjivali opore i slatke riječi i na kraju bi sve uvijek završavalo na isti način: Zvjezdana bi se vratila kući. Bilo mi je to smiješno, ali nisam mogla sestri zalupiti vrata pred nosom, iako sam unaprijed znala kako će se stvari odvijati. Bez ikakve dvojbe, ponovit će se stara priča. Tako je i sada stajala preda mnom, s kovčegom u ruci, sa svoje dvoje djece, Igorom i Mladenkom.
– Možeš li nas primiti? – upitala je.
– Uđite. Što se opet dogodilo? – rekla sam, iako sam dobro znala odgovor.
– Molim te, nisam sada raspoložena za razgovor – bio je to dijalog koji se uvijek ponavljao.Bilo mi je žao Igora i Mladenke, ta su sirota djeca prolazila kroz pravi pakao. Stalne svađe roditelja, čak i tučnjave, odlasci od kuće, pa onda povratak doma. Nisu imala sretno djetinjstvo. Zamjerala sam zbog toga Zvjezdani, smatrala sam je neodgovornom i neozbiljnom. Govorila sam joj da treba povući odlučan potez, otići od supruga Zorana i započeti novi život, da bi to bilo dobro i za nju i osobito za djecu, ali kao da sam govorila zidu. Na neki je neobičan način bila čvrsto vezana uz muža.

Moj suprug Jasmin stoički je podnosio te njezine dolaske k nama i zbog toga sam mu bila zahvalna.
– Tvoja bi sestra napokon trebala odlučili što želi. Ako ne zbog sebe, a onda zbog djece. Ovakvo ponašanje ne vodi nikamo – samo je jednom prigovorio.

I sada, kada je ponovno došla s djecom, bila sam sigurna da će se sve odvijati kao obično. Već će sutradan početi dugački telefonski razgovori i poslije najviše dva-tri dana Zvjezdana će se s djecom vratiti kući. Bila sam ljuta na nju i to nisam mogla sakriti.
– Vidim, nije ti drago što smo došli – primijetila je.
– Nije mi drago što ste se ti i Zoran opet posvađali – rekla sam hladno.
– Ovaj je put zaista pretjerao. Nadam se da ti nećemo smetati.

Što sam joj mogla reći? Da mi već ide na živce takvo ponašanje, da nema pravo kada joj padne na pamet uletjeti u moj i Jasminov život. Znala sam da od razgovora neće biti koristi pa sam šutjela. Tako smo sjedile u tišini i pijuckale kavu koju sam odmah skuhala, dok su klinici izvadili svoje igračke i razasuli ih po tepihu.
– Teta Jagoda, hoćeš li nam napraviti onaj svoj kolač? – Igor je prekinuo tišinu.
– Hoću, zlato, već večeras – nježno sam mu odgovorila.

Voljeli su moje mađarice i kolač s kremom, koji sam u posljednje vrijeme pripremala od gotovog biskvita, pa s njim i nisam imala previše posla. No, za početak sam im ponudila kekse. Kada sam ih donijela na tanjuru, Zvjezdana je ustala i krenula prema izlaznim vratima.
– Kamo ćeš? – u čudu sam je upitala.
– Moram prošetati i udahnuti svježeg zraka da bih se smirila. Brzo se vraćam – rekla je i izašla.

Uskoro je Jasmin stigao kući. Čim je vidio djecu, bilo mu je jasno da se ponavlja stara priča. Ništa mu nisam trebala objašnjavati.

– A gdje ti je sestra? – upitao je dok se pozdravljao s djecom.

– Izašla je maloprije. Vratit će se uskoro.

Jasmin je volio Igora i Mladenku i to je u svemu bila sretna okolnost. Vlastitu djecu, na žalost, nismo imali. Nismo ih mogli imati. Razmišljamo o tome da posvojimo dijete, ali još se nismo odlučili na taj korak. Na neki sam način, moram pošteno priznati, zavidjela Zvjezdani. A ujedno joj i zamjerala. Ona je imala vlastitu djecu, ali se prema njima neodgovorno ponašala.

Sa sestrom nikad nisam bila osobito prisna, ne onoliko koliko su to druge sestre i braća. Na neki sam se način uvijek osjećala njezinom žrtvom. Bila sam dvije godine starija, imala sam osjećaj da njoj roditelji posvećuju više pažnje nego meni. Kako joj u školi baš nije išlo dobro, često sam morala pisati njezine domaće zadaće, učiti s njom, objašnjavati joj gradivo. Trudila sam se pomoći joj, a ona nije pokazivala nikakvu zahvalnost. Držala je to sasvim normalnim. I to mi je smetalo.

Ako joj škola nije išla od ruke, s dečkima je bilo drukčije. Naprosto su se lijepili za nju. A i ona je rado očijukala s njima. Onda je napravila nešto što joj nikad nisam oprostila. Otela mi je Josipa. Ja sam tada bila u četvrtom razredu srednje škole, ona u drugom. Josip i ja bili smo vršnjaci, poznavali se godinama i puno vremena provodili zajedno: išli smo u kino, vodio me na utakmice, nekoliko smo puta pješačili na Sljeme. Ne bih rekla da sam se već zaljubila u njega, ali bio mi je simpatija i vjerojatno bi se to prije ili kasnije dogodilo da se nije umiješala Zvjezdana.

– Baš je zgodan onaj tvoj Josip. Je li to među vama ozbiljno? – upitala me.

– Ne znam, vidjet ću – odgovorila sam neodređeno.

Zvjezdana i ja nikad nismo razgovarale o dečkima, simpatijama, mladenačkim ljubavima. Nismo si povjeravale tajne, iako nisam samo ja bila kriva zbog toga. Na Josipa je bacila oko i preotela mi ga. U početku nisam shvaćala što se događa, a onda sam osjetila da se udaljava od mene. Rjeđe smo izlazili, bivao je sve hladniji.

– Dosta ti je mog društva? Dosadila sam ti? – otvoreno sam ga upitala jedne večeri.

– Ne, lijepo mi je s tobom. Ali… – oklijevao je.

– Ali, što? Budi iskren sa mnom. Našao si drugu?

– Jesam. Zapravo, čini mi se da jesam.

– Poznajem li je?

– Dobro, neću okolišati, ionako bi sve uskoro saznala. Da, poznaješ je. To je tvoja sestra – skrenuo je pogled dok je to govorio.

Zvjezdana! Ta mala gadura. Znam da nije lijepo tako misliti o vlastitoj sestri, ali u tom sam je trenutku mrzila. Dobro, možda mi se s Josipom i ne bi dogodila prava, velika ljubav, ali kako mi je mogla to učiniti? Kad sam joj rekla da znam da muti s Josipom, samo se nasmijala.

– Možda sam te zapravo spasila od njega. Da te voli, ne bi očijukao s drugom. Pogotovo ne s tvojom sestrom – rekla je, a ja sam morala priznati da u tim njezinim riječima ima istine.

Tako je Josip zauvijek otišao iz mog života. No, ni njezina veza s njim nije bila duga vijeka. Brzo su se razišli, a nekoliko godina kasnije upoznala je Zorana. Uskoro su se vjenčali. Smatrala sam da se to dogodilo prebrzo, da se još ne poznaju dovoljno, ali nisam joj ništa govorila. Ionako me ne bi poslušala. Uskoro je rodila Igora, potom i Mladenku, ali bračni joj život baš nije bio posut ružama.

Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Tog sam se četvrtka s posla vratila ranije nego što sam planirala. Jasminu sam napomenula da imam poslovni sastanak koji će se otegnuti do predvečer, ali je završio brže nego što sam očekivala.

– Evo me, malo sam uranila – veselo sam povikala kad sam ušla u stan.

U dnevnoj sam sobi imala što vidjeti. Jasmina i Zvjezdanu na trosjedu. Bili su potpuno zbunjeni kad sam banula. Kao da sam ih zatekla u nečem nedopuštenom.

– Došla sam vas zamoliti da mi posudite nešto novca, morala sam s autom na servis, a plaća još nije stigla – objašnjavala je Zvjezdana, odmah skočivši na noge.

Je li to bila istina ili je smislila dobru laž, nikad neću saznati. Oboje su morali primijetiti da sam sumnjičava, ali su se ponašali kao da je sve u redu. Zvjezdana je odmah najavila da mora ići i krenula prema izlaznim vratima.
– A novac? – upitala sam je.
– Kakav novac? – pogledala me.
– Pa novac koji si došla posuditi da bi mogla platiti servis – podsjetila sam je.
– Ah, da, baš sam smetena. Trebalo bi mi oko tri tisuće kuna. Možete li mi ih dati? Vraćam brzo, za tri-četiri dana.

Možda je to što je zaboravila navodni razlog posjeta bio dokaz da je među njima nešto bilo, ali nisam se željela upuštati u bilo kakva objašnjavanja. Htjela sam vjerovati da je zaista riječ samo o novcu. Kad je Zvjezdana otišla s te tri tisuće kuna, koje joj možda i nisu trebale, nastala je mučna tišina.
– Ako misliš da ima nešto između mene i tvoje sestre, varaš se. Nisam takav gad – napokon je progovorio Jasmin.
– Ne znam što da mislim. Već mi je jednom otela dečka, zašto ne bi i muža? – bila sam stroga.
– Vjeruj mi, nema ničega među nama. Pa i ona je udana.
– Dobro, zaboravimo to – odmahnula sam rukom, ali crv sumnje zauvijek je ostao u meni.

Ništa što se kasnije događalo nije ukazivalo na to da su ljubavnici. Možda su bili na putu da to postanu, ali su se, nakon što sam ih zatekla zajedno, suzdržali. A možda su već ranije imali odnos. A možda je Zvjezdana zaista došla samo po novac. Nikad neću biti sigurna što je istina, no nastojala sam to zaboraviti. Ili što dublje potisnuti.

Ovaj se put, međutim, događalo nešto neuobičajeno. Iako je rekla da izlazi nakratko, Zvjezdana se nije vraćala. Već je pala noć, djeca su pojela večeru i kolač koji sam pripremila, a majka im još nije došla. Bili su uznemireni, vidjelo im se to na licu i po ponašanju.

Nekoliko sam je puta zvala na mobitel, ali bila je nedostupna. Okretala sam i telefon u njezinu stanu, ali nitko se nije javljao. Zoran se vjerojatno smirivao poslije svađe u nekoj gostionici. Znala sam da često preduboko zaviruje u čašicu, pa je i to jedan od razloga što su se svađali. Uznemirila sam se, bila sam kao na iglama.

– Smiri se, Jagoda. Sve će biti u redu. Valjda se mora ispuhati. Bolje negdje drugdje nego pred djecom – Jasmin se trudio biti staložen.

Djeca su bila uznemirena, ali i pospana. Najbolje je da ih smjestim u krevet, zaključila sam.

– Mama se negdje zadržala. Hajdemo mi na spavanje, vidjet ćete se ujutro. Dat će vam pusu kad dođe. I u snu ćete je osjetiti. Dogovoreno? – bodrila sam ih.

Iako su željeli dočekati mamu, nisu se odupirali, toliko su bili umorni. Smilili su mi se. Zaista im nije lako uz takve roditelje. Djeca su brzo utonula u san, pa sam se vratila Jasminu u dnevnu sobu.

– Ne bih te htio uznemiriti, ali ovo mi je čudno. Doduše, sestra ti je prilično vjetropirasta, ali ipak se brine o djeci. Nikad ih nije ostavila same. Je li ti natuknula nešto po čemu bi mogla zaključiti što se zapravo događa? – upitao me.
– Ne, ništa posebno. Uobičajene stvari: svađa s mužem, pljuske, udarci… Nadam se da joj se nije nešto dogodilo.
– Vjerojatno se brinemo bez potrebe. Svakog će se trenutka pojaviti – zagrlio me.

Ali, nije se pojavila. Te noći nisam oka sklopila. Prevrtala sam se po krevetu, još je nekoliko puta pokušala dobiti na mobitel. Ustala sam u cik zore. Bila je subota, nisam morala na posao. Da sam trebala ići u ured, zasigurno ne bih mogla funkcionirati. Istina, nisam imala prisan odnos sa sestrom, štošta sam joj mogla zamjeriti, ali to ne znači da mi nije stalo do nje. Osim toga, tu su i djeca. Kako ih je mogla ostaviti same cijelu noć?

– Još se nije pojavila? – prenuo me je Jasminov glas.

– Ne. Ni javila niti pojavila. To je zaista zabrinjavajuće. Ne znam što da radim – glas mi je podrhtavao.
– Da je pokušamo negdje pronaći? Ima li neku prijateljicu kojoj je mogla otići?
– Mislim da ne. Nemam ideju gdje bi mogla biti. Kući se sigurno nije vratila. Sve se više bojim da ju je snašlo neko zlo.
– To ćemo odmah raščistiti – rekao je Jasmin.

Sjeo je za telefon i stao nazivati bolnice. U jednom trenutku lice mu se skamenilo. Dogodilo se nešto strašno, pomislila sam istog trena. Nešto je zapisao i spustio slušalicu.
– Tvoja sestra… – zaustio je drhtavim glasom i zastao.
– U bolnici je? – rekla sam uplašeno.
– Da, na žalost.
– Što se dogodilo. Je li se pokušala ubiti? – bila je to prva pomisao koja mi je pala na pamet.
– Mislim da ne. Dospjela je pod automobil. Vozač koji je na nju naletio bio je potpuno pijan.
– Je li teško ozlijeđena? – zadrhtala sam cijelim tijelom.
– Teško. Zapravo, u komi je – s mukom je izgovorio.

Jasmin je ostao s djecom, koja su još spavala, ja sam odjurila u bolnicu. Pustili su me do Zvjezdane, koja je bila u šok-sobi, prikopčana na uređaje. Suze su mi navrle kad sam je ugledala onako bespomoćnu, na granici između života i smrti. Očekivala sam da će Zoran biti uz nju, ali nije ga bilo.

– Jeste li obavijestili njezinog muža? – upitala sam dežurnu sestru.

– Pokušali smo doći do njega, ali nitko se ne javlja na telefon – odgovorila je.

Taj gad. Žena mu umire, a on vjerojatno negdje leži pijan. Pustili su me do sestre, sjela sam uz njezin krevet i uhvatila je za ruku. Plakala sam i molila da preživi. Možda sam tek tada shvatila koliko mi znači. U jednom trenutku osjetila sam da mi uzvraća stisak. Bože, budi li se iz kome? Odmah sam pozvala sestru. Ali, Zvjezdana je samo na trenutak otvorila oči. Shvatila sam da mi želi nešto reći. Glas joj je bio slabašan, jedva čujan. Ali njene riječi nikad neću zaboraviti.

– Volim te, sestrice. I molim te, brini se o mojoj djeci – prošaptala je.
– I ja tebe volim, sestrice. I brinut ću se o djeci dok ne izađeš iz bolnice – oblijevala sam je svojim suzama.
– Hvala. Tako je lijepo što te imam.

Bile su to njezine posljednje riječi. Nekoliko minuta kasnije je umrla.

Ridala sam cijelim putem do kuće, a onda prikupila snage i hrabrosti da bih pomogla djeci. Napokon sam uspjela dobiti i Zorana. Činilo mi se da nije osobito pogođen ženinom smrću.
– Mogu li djeca ostati neko vrijeme kod nas? – upitala sam ga.
– Što se mene tiče, mogu ostati zauvijek – odrezao je.

Nisam mislila da je takav gad. S kakvim je to čovjekom živjela moja sestra? A ja joj nisam dovoljno pomogla, samo sam joj prigovarala. Zoran ni kasnije nije pokazivao nikakvu želju da preuzme djecu. Shvatila sam da ima drugu ženu i da bi mu klinci bili samo teret. Tako su Igor i Mladenka ostali kod nas. Velika su nam radost, Jasmin i ja doživljavamo ih kao vlastitu djecu. I oni nas vole. S njima je, na neki način, sa mnom ostala i moja sestra.