POTRESNA ISPOVIJEST SAMOHRANOG OCA: “PATIM SE I BORIM, ALI SVOJU DJECU NIKOME NE DAM!”
Nije uvijek lako namisliti kako do pelena, hrane, drva, obuće i odjeće za troje male djece, kako do kirije da se plate kvadrati tuđe kuće u kojoj žive…Nije lako, jer kada mora na nadnicu, a ona je, pored dječijeg doplatka od 140 maraka, plaća bez koje se ne bi moglo, djecu ne može ostaviti samu.
Neko ih mora pričuvati, a i to košta, kaže nam Josip Komljenović (30), mještanin Ljubije kod Prijedora, koji je na sebe, nakon bračnog brodoloma, preuzeo teret staranja o jednogodišnjoj Dajani i četverogodišnjim blizancima Danijelu i Dejanu.
“Djeca su ostala da žive sa mnom, a majka je otišla. Takav je bio dogovor i neka je, jer ih volim najviše na svijetu.
Život bih sada ovog trena dao za njih, ali i meni je teško.
Ljudi znaju da su djeca ostala sa mnom, imaju obzira i često me zovu na najam da nešto zaradim, a meni je glavni problem ko će mi djecu čuvati dok radim.
I još ono crkavice što zaradim, kada se vratim s nadnice, prepolovim.
Pola dam onome ko ih čuva, nerijetko i njihovoj rođenoj majci, a pola ostane meni. Patim se, radim, borim se, a na kraju ništa.
Ali ih nikome ne dam, za njih živim”, priča Josip.
od muke, dok govori, povremeno i zaplače. Ne krije žuljevite ruke iz kojih ne ispušta svoju mezimicu.
Ali ih nikome ne dam, za njih živim”, priča Josip.
od muke, dok govori, povremeno i zaplače. Ne krije žuljevite ruke iz kojih ne ispušta svoju mezimicu.
A ona tiha i mirna, s “igračkom”, velikom plavom štipaljkom, radoznalim pogledom prati svaki očev pokret.
Braća su u sobi, u nekom svom malom svijetu, tek stidljivo svako malo provire u kuhinju u kojoj je na svakom ćošku vidljivo da tu nema ženske ruke.
Malo pričaju, a za majku ne pitaju.
“Majka dođe, bude malo s njima i ode. Sramota me ljudi zbog ovog što mi se dešava, sramota me stalno moljakati za pomoć, a pomoć mi treba.
A ona tiha i mirna, s “igračkom”, velikom plavom štipaljkom, radoznalim pogledom prati svaki očev pokret.
Braća su u sobi, u nekom svom malom svijetu, tek stidljivo svako malo provire u kuhinju u kojoj je na svakom ćošku vidljivo da tu nema ženske ruke.
Malo pričaju, a za majku ne pitaju.
“Majka dođe, bude malo s njima i ode. Sramota me ljudi zbog ovog što mi se dešava, sramota me stalno moljakati za pomoć, a pomoć mi treba.
Više nego ikad. Da svoju djecu izvedem na pravi put, da ostanu sa mnom. I Centar za socijalni rad zna za moj slučaj.
Obilaze me često, pomognu koliko se može, ali bih volio da imam nešto svoje, barem neku mašinu kojom bih djeci i sebi od kuće zarađivao.
I bio s njima, jer niko ih ne može čuvati bolje od mene”, kaže Josip.
Na kraju iskreno priznaje da sam ne zna kako će, ako mu neko ne pruži ruku, dalje sa svojim mališanima…
Izvor: svijetzabave.info