Na sam dan našeg vjenčanja, moja mama dala je mom mužu jednu rukom pisanu poruku. Ta poruka bila je samo za njihove oči.

Tako svoju ispovijest počinje Niki Penington sa bloga “Grief To Hope with Nikki Pennington”, a ovo je njena priča koja je doprla do miliona širom svijeta.

– Anksioznost je dio mog života od kada se sjećam. Toliko me dugo prati da se ne sjećam perioda kada je nije bilo. A ako i vi patite od anksioznosti, sigurno i sami imate onu jednu osobu, jedinu koja može da vas smiri kada anksioznost krene da drma.

Za mene je ta osoba bila moja mama. Znala je tačno šta treba da kaže, kako to da kaže i u kom trenutku. Njene riječi su uvijek pobjeđivale moju anksioznost. Uvijek sam prosto pretpostavljala da će uvijek biti tu i da će uvijek biti moja osoba, ali stvari se mijenjaju…

Bilo je to par nedelja nakon vjenčanja. Krenuo je napad anksioznosti. Rekla sam mu da moram da pozovem svoju mamu. Pogledao me je i pitao: “A zašto ne probaš da umjesto sa njom popričaš sa mnom? Samo pokušaj, pa vidi da li mogu da je zamjenim”.

I pokušala sam, dala sam mu šansu. I bilo je kao da pričam sa svojom mamom, svojom do tada jedinom osobom.

Moji pozivi upućeni mami u napadima panike postajali su sve rjeđi. Ona nikad nije pitala zašto.

To je zato što su mame kao moja vrlo rijetke i izuzetne.

Na dan kada mi je mama umrla, pozvala sam muža.

– Moja osoba je otišla. Jedna i jedina koja me je znala i voljela sa svim mojim manama. Jedina koja je mogla da umiri moje strahove. Nema je više.

Muž je počeo da mi priča priču o mojoj mami, priču koju nisam znala jer ona nije htjela da je znam.

Vidite, na dan mog vjenčanja, moja mama dala je mom mužu jednu poruku, namjenjenu samo njihovim očima. Naslov poruke glasio je: “Kako biti Nikina osoba”.

Bilo je to detaljno uputstvo kako da me umiri i otjera moju anksioznost, a glasi ovako:

Prvi korak: Samo slušaj

Drugi korak: Slušaj još malo

Treći korak: Ne pokušavaj da riješiš problem

Četvrti korak: Uvjeri je da je razumiješ

Peti korak: Nastavi da slušaš sve dok se sama ne sredi. Srediće se, uvijek se sredi. Ona nije toga svjesna, ali odavno je mnogo samostalnija i jača nego što misli.

Moja mama je digla ruke od toga da bude moja osoba, ne zato što je tako htjela već zato što je željela da mužu prenese to svoje umijeće znajući da ona neće uvijek biti tu. Prestala je da bude moja osoba da bi bila sigurna da će moj muž naučiti kako da je zamijeni.

E pa mama, zauvijek ćeš biti moja osoba.

Izvor: