ISTINITA PRIČA KOJA JE UZDRMALA SRBIJU: U jednoj beogradskoj pekari vidio je kćerku i oca kako jedu i razgovaraju, A VI ĆETE ZAPLAKATI
Priča je nastala u glavnom gradu Srbije, pročitajte priča poznatog psihoterapeuta.
Pekara Trpković…u radno vrijeme…gužva…i najbolji burek na svijetu… Ona je mlada…recimo II godina fakulteta…ima lijepu „Bečku“ kariranu košulju…farmerke i starke…kosu jutros opranu…lijepe zube…i nasmijane oči…
Izgleda kao prototip „Fine Studentkinje iz Provincije, koja je več na prvom koraku u Balkanskoj ulici morala postati velika i dorasla i odzbiljna i odgovorna i snalažljiva, jer je lijepo vaspitana i na ozbiljnom porodičnom poduhvatu, na Studijama, tom luksuzu zbog koga se cijela porodica žrtvovala i od koje se to jednostavno i očekuje“.
Pored nje je čovjek…55 godina…nizak…sijed…sa brkovima požutelim od duhana…prastarim pantalonama, cipelama iz Trsta i rasparenom košuljom…Maneken radnika jedne od onih fabrika za koje čujemo na televiziji kada njihovi sindikati blokiraju neku prugu ili autoput…nervozan…i očigledno na mhestu na kome ne pripada…nesnađen u gužvi i napetosti…i Srbiji…i u Dvehiljaditim…
Izgleda kao otac koji je došao da posjeti kćerku na studijama u Beogradu…da vidi gdje i kako živi…da bude malo ponosan…i da ima šta da priča sljedećih dva mjeseca na kafi na poslu…Mići Nosonji, Piksiju i Dani…
Kćerka donosi tanjir sa burekom za ćaleta i staju tik pored mene…ona jede neki mali kroasan..pa njoj uostalom ni ne treba puno…
Izgovara „e sad ćeš da vidiš šta je burek…o tome sam ti pričala, Tajo“…
I onda….
Kreće otimanje….Ona pokušava da mu ubaci kusur od par žutih i zelenih novčanica u džep…
On je oštar u neprihvatanju…
„Neka neka, imam ja još od stipendije…tebi treba više…..“ izgovara kćerka…
Otac se brecnu…godinama uvježbano dostojanstvo i dozvoljeni minus se sukobiše u trenu u njegovoj glavi i on pokleknu i prihvati pozamašnu pozajmicu…od 176 dinar. Jedu ćutke…
Zajedno su. Uživaju.
„Kad ti polazi autobus“…u 10 …super stižemo opušteno..mnogo mi je drago da si bio…hvala ti…čim prođe junski rok eto me kući“…reče kćerka…
Razmišljam… Koliko li je ovakvih djevojki trenutno na privremenom boravku u Beogradu…Diskretnih Heroja…skromnih, ispravnih i dobrih…zagledanih u budućnost…koju sada stvaraju…svojim svakodnevnim odricanjem…i trudom…
Koliko li je roditelja po onim zaboravljenim gradovima po Srbiji…siromašnih i pristojnih…maksimalno stisnutih…uskraćenih za svako zadovoljstvo…zarad budućnosti…i zato što je to kod nas tako normalno..jer pobogu “ imaju studenta“…
Mislim se… Ko li će se usrećiti sa njom? Koja firma, sud ili bolnica? Ko li će biti srećan da je sretne, i pametan da se odmah zaljubi i da je ne pušta ni za kakav šljašteći-hipnotišući-privlačeći silikon, hijaluron ili šminku?
Kome li će ona roditi neke nove studente? Koje će ispravno vaspitati, naučiti vrijednostima, ponosu i ispratiti u Beli Svet.. Zbog kojih će se i ona svega odreći, za nekih 20 godina…
Ove lude fotografije dobijete kada se spoje LUDOST, GENIJALNOST I LIJENOST : Tek kad vidite broj #4
Volio bih da mogu da privirim u Večni Trpković tamo negdje oko 2040…i da je zateknem sa ocem (dekom) i kćerkom (unukom)…kako njupaju…i smiju se…
Jer… Siguran sam da će doći vrijeme da ovakvi ljudi budu srećni… Jednostavno mora biti tako…. Mora jedanput krenuti…. To je igra velikih brojeva…to jest godina… Mada…
Pročitah skoro…da ovi iz Trpkovića šalju ponekad zaleđene tepsije avionom…u Vankuver ili Sidnej…željnoj dijaspori…koja ne pita za cijenu…za taj stari poznati osjećaj na nepcima…i povratak u mladost…uspomene i bezrbižnost…
Ko zna…gdje će se jesti… Ionako… Ljudi za stolom..to jest.. Porodica je važna…meridijan ne.
novi.ba