Dokle ide besraman bezobrazluk svjetskih korporacija, ili lica koja ih zastupaju, ne znam kome da pripišem krivicu, te njihovo nestručnu poslovanje, grozno ophođenje i bahat odnosa prema potrošaču, uvjerila sam se proteklih dana.

Nakon što sam prije manje od dva mjeseca kupila elegantne papuče u jednoj od filijala svjetski poznatog brenda i pošteno ih platila, nisam očekivala da ću vrlo brzo moći da ih jednostavno – bacim. Ovu obući platila sam 5.500, a s obzirom da je riječ o modelu koji ne potpada pod kožnu obuću, i da je riječ o papučama, shvatićete da je cijena paprena, te da je bilo normalno očekivati da ih obuješ više od 10 puta! Što se meni nije desilo…

Poslije samo nekoliko nošenja, sa papuča je ispao ogroman ukrasni kamen, sam od sebe, ne znam kad i ne znam gdje, a kako je upravo on bio poenta papuče – one su postale potpuno nenosive i mogla sam samo da odšetam do prve kante za smeće i elegantno ih ubacim u nju.

No, kako me zakon (tako sam, bar, mislila) ipak kao kupca štiti, uložila sam ciju u vidno oštećenu robu, za koje su čak i prodavačice u radnji potvrdile da je “sramno da se tako nešto desi cipeli od 50 eura”. Ipak, kako nisu imale moć da same bilo šta urade, obavjestile su me da su napisale ciju i da očekujem poziv kroz nekoliko dana od nadležnih za to.

Poziv nije uslijedio, ali jeste SMS poruka u kojoj mi je u tri riječi napisano da mi je “cija odbijena”.

Izrevoltirana, odmah sam se obratila Centru za zaštitu potrošača, u kom su, hvala Bogu, bili puni razumjevanja, te su mi obrazložili da je moje zakonsko pravo da ukoliko je roba mlađa od šest mjeseci dobijem ili potpuno novi komad ili povraćaj novca. Osim ako… Osim ako oštećenje nije mehaničke vrste, što su naravno, gospoda koja stoje iza poslovanje ove modne kuće, i naveli.

No, moram se vratiti na momenat kako je do oštećenja došlo, pa mi vi recite, da li sam mogla sama da budem kriva za isto. Dakle, samo sam HODALA, samo sam prokleto hodala u papučama, jer valjde za to i napravljene i KAMEN JE ISPAO SA NJIH, te se otkotrljao u nepoznatom pravcu. Nisam skakala, nisam ih udarala, šutirala, nisam čupala kamen sa njih, ništa nije palo na njih, niko me nije zgazio -jedino što sam uradila jeste da sam HODALA u njima. Dakle, i više nego evidentno jeste da je roba neodgovarajućeg kvaliteta i da nema drugog obrazloženja za ono što se desilo.

Kada sam pozvala korisnički servis kako bih uputila u moje nevolje, pokazali su zavidno nepoštovanje mene kao kupca, ali i nezainteresovanost i određenu dozu bahatosti. Na moje izlaganje o slučaju, žena sa druge strane žice imala je da kaže da jedino mogu da uložim i drugostepenu ciju.

Kada je moj odgovor bio da će se ista najvjerovatnije završiti ponovo loše po mene, te da sam spremna i da ih uz pomoć udruženja za zaštitu potrošača tužim, ista osoba je uz polusmijeh mrtva hladna odgovorila “Slobodno tužite!”…

Eto, to je moja tužna priča o bahatosti velikih korporacija koje prodaju robu niskog kvaliteta po visokom cijenama, a potom bježe od odgovornosti na svaki način, iako su pred zakonom dužni da drugačije postupaju.

No, priča nije gotova, jer planiram da svoj novac dobijem nazad, na ovaj ili onaj način!

Izvor: